Dentalna fobija kod djece je jedan od najčešćih problema s kojima se svaki stomatolog susreće u svom radu

Biografija: Biografija: Dr Dario Malić rođen je 1998. godine u Banjoj Luci. Zvanje doktora stomatologije stiče na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Zaposlen je u stomatološkoj ambulanti “3T Dent“ u Banjoj Luci. Autor je 6 članaka iz oblasti stomatologije koji su objavljeni u časopisu „Limfa“. Kao član Komiteta za međunarodnu razmjenu studenata medicine Republike Srpske (SaMSIC), u okviru sekcije za oralno zdravlje i edukaciju održao je veliki broj edukativnih predavanja i radionica u osnovnim školama i vrtićima.  Bio je organizator i učesnik brojnih radionica iz oblasti oralnog zdravlja i stomatologije. Organizovanjem radionica iz oblasti oralnog zdravlja utiče na podizanje svijesti o značaju oralnog zdravlja i prevenciji oboljenja usne duplje kod stanovništva. Autor je naučno- istraživačkog rada na temu “Učestalost impaktiranih maksilarnih očnjaka: rezultati analize OPT i CBCT snimaka“ koji je prezentovan na kongresima u Banjaluci i Sarajevu. U slobodno vrijeme voli da putuje i provodi vrijeme u društvu prijatelja i porodice.

Strah od stomatologa, posebno kod djece, jedan je od najčešćih razloga zbog kojih se odgađaju ili u potpunosti izbjegavaju redovni stomatološki pregledi. Iako ga često pripisujemo „lošem iskustvu“ ili razmaženosti, ovaj strah najčešće nastaje mnogo prije stvarnog susreta sa stomatologom – iz priča, zvukova, nepoznatog okruženja ili osjećaja gubitka kontrole. Upravo zato razumijevanje psiholoških mehanizama koji stoje iza dječije dentalne anksioznosti postaje ključno za uspješan i smiren stomatološki tretman.

U ovom tekstu istražujemo kako se strah od stomatologa razvija, zašto je toliko rasprostranjen i na koje načine jednostavne simboličke tehnike – poput poznate metafore „strah je u cipelicama” – mogu pomoći djetetu da povrati osjećaj sigurnosti i hrabrosti. Takvi mali rituali, iako naizgled jednostavni, imaju snažan psihološki učinak i predstavljaju most između djeteta, njegovih emocija i stomatologa kojem treba vjerovati. O ovoj temi više piše dr Dario Malić.

Strah od stomatologa (dentalna fobija) je jedan od najčešćih strahova. Za razliku od ostalih poznatih fobija, strah od stomatologa jedan je od onih strahova s kojima se pojedinac jednostavno mora suočiti. Ova vrsta straha nije urođena, nažalost je stečena. To znači da se osoba ne rađa s strahom od stomatologa, već ga stiče tokom života. Svjetska epidemiološka istraživanja pokazuju da se strah od stomatologa pojavljuje kod 6-20% odrasle populacije, dok 5-10% odraslih osoba izbjegava redovne stomatološke preglede upravo iz straha. A ako uzmemo u obzir osobe koje imaju blagi ili srednji strah od stomatoloških intervencija, taj procenat se penje na 75% (Zarevski, 2005).

Slika 1. Dentalna fobija (dentalcoreteam.rs)

Dentalna fobija kod djece je jedan od najčešćih problema s kojima se svaki stomatolog susreće u svom radu. Često nije vezana za stvarno negativno iskustvo, već je posljedica nepoznatog okruženja, zvukova i priča iz okoline koje dijete čuje. U psihologiji se to naziva anticipatorna anksioznost, jer dijete osjeća nelagodu zbog nečega što tek treba da se dogodi, iako ne zna tačno šta. Postoji nekoliko uobičajenih izvora straha kod djece:

1. Socijalni uticaj (tuđa iskustva) – slušanje priča o iglama, bolu, “bušilicama” za zube.
2. Strah od bola i bijelog mantila.
3. Nedostatak kontrole – na stomatološkoj stolici dijete mora ležati mirno i otvoriti usta što automatski znači da ono samo ne može „pobjeći“ ili reagovati po svom osjećaju. To stvara dodatnu napetost.
4. Nejasna očekivanja, odnosno neobjašnjavanje jednostavnim riječima šta će se tačno raditi, pa dijete gradi svoj scenarij.

Zbog svega navedenog nije dovoljno djetetu samo objasniti da „nema čega da se boji”, već je potrebno naći način da se strah preusmjeri i odloži. Jedna od takvih simboličnih metoda jeste reći djetetu da se strah nalazi u cipelicama. Kada to čuje, dijete dobija jasnu poruku da strah nije u njemu nego negdje izvan tijela, u nekom predmetu koji može skinuti. Uloga ove metafore je u tome da dijete čim skine cipele, stiče osjećaj da je ostavilo strah negdje sa strane. Simbolično odvajanje straha od sebe stvara osjećaj kontrole, odnosno dijete sada donosi odluku da sjedne na stolicu. Ovim postupkom stomatološka ambulanta prestaje biti mjesto opasnosti, a postaje mjesto igre i mašte.

Ovakav postupak spada u projekcionu tehniku – dijete projektuje (prenosi) svoj strah na predmet (cipele) i na taj način ga lakše prevladava. Na psihološkom nivou to ima isti učinak kao placebo, ali u pozitivnom smislu. Drugim riječima, dijete povjeruje da strah više nije tu, pa reaguje slobodnije i mirnije (Born, 2009).

Postavlja se pitanje da li je ovo zaista placebo?

Može se reći da jeste, ali u najpozitivnijem obliku placeba. Dijete dobija samopouzdanje kroz vjerovanje u simboličan čin. Ono ne dobija lijek, nego poruku: „Ti možeš.” Takvi mali rituali ne potiskuju strah nasilno već ga pretvaraju u igru. Upravo zato ova metoda vrlo često djeluje bolje nego racionalno objašnjavanje.

Strah od stomatologa kod djece često je iracionalan i nastaje prije samog iskustva. Jednostavna rečenica „Strah je u cipelicama” može napraviti veliku razliku. Skidanjem cipela, dijete „skida” i strah, a na stomatološku stolicu dolazi hrabrije, spremno i opušteno. Umjesto borbe protiv straha, pretvaramo cijelu situaciju u ritual koji dijete razumije i u kojem aktivno učestvuje i upravo zato ona postaje snažno sredstvo podrške i ohrabrenja.

Zašto su simbolički rituali poput “strah je u cipelicama” važni?

Djeca u tom uzrastu razmišljaju simbolički i svijet doživljavaju kroz bajku, igru i metaforu. Kada im kažemo da se „strah nalazi u cipelicama”, mi ne gasimo strah logikom, nego ga pretvaramo u nešto što dijete razumije, u predmet koji se lako ostavlja sa strane. To je moćan alat jer:

1. Dijete dobija osjećaj kontrole – „Ja imam moć da skinem strah“.
2. Ritual ima smirujući efekt – slično kao omiljena igračka.
3. Anksiozna situacija postaje predvidiva i poznata.

Na samom kraju može se zaključiti da strah od stomatologa kod djece nije znak razmaženosti, već prirodna reakcija na nepoznatu i potencijalno nekontrolisanu situaciju. Upravo zato je važno reagovati kroz emocionalno razumijevanje, a ne samo racionalno objašnjavanje. Simboličke tehnike kao što je „strah je u cipelicama” omogućavaju djetetu da preuzme kontrolu nad sopstvenom emocijom na način koji je njemu razumljiv. Kada dijete osjeti da može skinuti strah, ono ne samo da lakše ulazi u ambulantu nego i gradi dugoročno pozitivan stav prema stomatolozima.

LITERATURA:

1. Ayer Jr, W. Psychology and Dentistry: Mental Health Aspects of Patient Care by Ayer Jr., William (2005) Paperback.
2. Bournes, E. J. (2009). Anxiety and Phobia Workbook. ReadHowYouWant.com.
3. Zarevski, P., Škrinjarić, I., & Vranić, A. (2005). Psihologija za stomatologe.