Piše: dr Ema Širbegović, specijalista parodontologije
Implantološka terapija danas predstavlja preferencijalnu metodu za rehabilitaciju parcijalne ili totalne bezubosti, nudeći superiorne funkcionalne i estetske rezultate u poređenju s konvencionalnim protetskim rješenjima.
Uspjeh terapije dentalnim implantatima fundamentalno ovisi o postizanju i održavanju stabilne oseointegracije, ti jeste srastanja implantata u koštani tkivo.
Jedan od ključnih, ali često podcijenjenih, preduslova za dugoročni uspjeh implantata jeste sanirano parodontalno tkivo. Stoga, parodontološki status pacijenta mora biti temeljito evaluiran i, ukoliko je indicirano, tretiran prije početka bilo kakvog implantološkog zahvata.
Patogeneza parodontitisa i implikacije na implantološku terapiju
Parodontitis je infektivno-inflamatorna bolest koja rezultira progresivnom destrukcijom potpornog aparata zuba. Osnovni uzrok problema je stvaranje zubnog plaka, što je zapravo ljepljivi, nezdravi sloj bakterija koji se nakuplja na površini zuba. Taj sloj bakterija izaziva reakciju našeg organizma u vidu stalne upale desni, koja se vidi kao crvenilo i otok.
Jačina upalne reakcije zavisi od osobe do osobe. Na nju utječu genetika, ali i loše navike poput pušenja ili stresa. Kao posljedica, ta upala dovodi do destrukcije vezivnog tkiva koja drže zub na mjestu i dovodi do postepenog resorpcije alveolarne kosti.
Postavljanje dentalnih implantata u oralnu sredinu s aktivnim parodontitisom nosi značajne rizike. Parodontopatogeni mikroorganizmi, kao što su Porphyromonas gingivalis, Tannerella forsythia i Treponema denticola, mogu nastaniti periimplantatna tkiva.
Periimplantitis je inflamatorni proces koji zahvata meka i tvrda tkiva oko oseointegriranog implantata, dovodi do gubitka potporne kosti i, u konačnici, do neuspjeha implantata. Pacijenti s historijom parodontitisa dokazano imaju viši rizik za razvoj peri-implantitisa i posljedični gubitak implantata.
Preimplantološka parodontalna terapija: Protokol i ciljevi
Primarni cilj preimplantološke parodontalne terapije je eliminacija inflamacije, redukcija dubine parodontalnih džepova i uspostavljanje oralnog okruženja koje omogućava dugoročno održavanje zdravlja parodontalnih i peri-implantatnih tkiva.
Terapija se provodi kroz nekoliko faza:
- Inicijalna (kauzalna) faza: Ova faza obuhvata detaljnu dijagnostiku, uključujući parodontološko sondiranje, rendgen analizu i procjenu oralne higijene. Terapijski postupci uključuju motivaciju i instrukciju pacijenta o tehnikama održavanja oralne higijene, te supragingivalno i subgingivalno uklanjanje kalkulusa i poliranje korijenskih površina (eng. scaling and root planing). Cilj je otklanjanje subgingivalnog biofilma i uklanjanje svih faktora retencije plaka.
- Reevaluacija: Nakon perioda iscjeljenja od 4 do 6 sedmica, provodi se reevaluacija parodontološkog statusa. Procjenjuju se parametri poput dubine sondiranja, prisustva krvarenja pri sondiranju (BOP – Bleeding on Probing) i nivoa pripojnog epitela. Pacijent se smatra spremnim za implantološku fazu tek kada se postigne parodontalna stabilnost, definirana minimalnom dubinom džepova, odsustvom prisustva krvarenja i adekvatnom kontrolom plaka.
- Korektivna (hirurška) faza: Ukoliko nakon inicijalne faze zaostanu rezidualni parodontalni džepovi (≥5 mm), može biti indicirana hirurška parodontalna terapija (flap operacija) kako bi se osigurao potpuni pristup i debridman površine korijena te, po potrebi, provela resekcija ili regeneracija koštanih defekata.
Održavanje i dugoročni ishod
Nakon uspješno završene parodontalne i implantološke terapije, pacijent ulazi u fazu doživotnog parodontološkog održavanja (eng. Supportive Periodontal Therapy – SPT). Redovne kontrolne posjete su esencijalne za monitoring stanja parodontalnih i peri-implantatnih tkiva, profesionalno uklanjanje biofilma i rano prepoznavanje znakova recidiva bolesti ili razvoja peri-implantatnih komplikacija.
Kooperabilnost pacijenta i pridržavanje protokola održavanja predstavljaju kritične faktore za dugoročni uspjeh implantata.
Zaključak
Ignorisanje parodontalnog statusa pacijenta prije implantološke terapije predstavlja ozbiljan klinički propust koji direktno ugrožava ishod liječenja. Sistematska parodontalna evaluacija i terapija nisu opcionalni, već sastavni dio predimplantološkog protokola. Postizanje parodontalnog zdravlja stvara prihvatljiv temelj neophodan za uspješnu oseointegraciju i dugoročnu funkcionalnost i stabilnost dentalnih implantata.