Piše: Siniša Drobnjak, dipl.ing. elektrotehnike

Biografija: Siniša Drobnjak diplomirani je inženjer elektrotehnike. Privatni je poduzetnik od 1995. godine i vlasnik tri uspješne tvrtke u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja, distribucijom izabranih proizvoda u dentalnoj medicini, te poslovnom edukacijom vlasnika i menadžera zdravstvenih ustanova. Svoja je poslovna znanja stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama i organizacijama. Svrha njegovog poduzetništva djelovanja je transformacija klijenata i svih ljudi u njegovom okruženju. Zaljubljenik je putovanja, a u slobodno vrijeme se bavi obradom drveta, sportovima izdržljivosti, glazbom i humanitarnim radom. Otac je prekrasne kćeri Emme s kojom dijeli strast jahanja američkih konja.

Nedavno sam imao privilegiju provesti nekoliko dana kao član tima jednog od najboljih profesionalaca u svom poslu – osobi koja je već dugi niz godina na vrhu europske scene, sa cijelim nizom svjetskih priznanja i uspjeha. Razina posvećenosti i stručnosti koju je ta osoba postigla, graniči gotovo s nemogućim. Godine i godine stručnog usavršavanja, nerijetko i kod svojih najvećih konkurenata, koji su joj time odali priznanje za ono što je postala. No, na ovom se natjecanju dovela se do granice krajnje psihofizičke iscrpljenosti – što ju spriječilo da iskoristi svoje teško stečene stručne vještine do željenog maksimuma. Postignuti rezultat je bio dobar, ali ne i dovoljan za prvo mjesto.

Zašto dijelim s vama ovu priču?

Zato što i kod takvih vrhunskih profesionalaca, izvrsnost u stručnim vještinama nije više dovoljna za uspjeh. Drugim riječima, prevelikim fokusiranjem na stjecanje stručnih vještina, postajemo žrtve vlastitog uspjeha. Danas s pouzdanošću znamo da stručne vještine čine samo 15% onogo što nam je potrebno za poslovni uspjeh. Odmah ću se ograditi – nije stvar u postocima, već u činjenici gdje vam je primarno fokus. I ne trebamo se zavaravati – bez obzira čime se bavimo, formula za uspjeh je ista. Svako zvanje nosi sa sobom “atribut” poslovnog uspjeha, jer se društvo transformiralo u “poslovno” i tehnološko društvo nadmetanja i konkurencije.

Problem osobe iz današnje priče nije bila nedovoljna razina njene stručnosti.

Njezin je problem pogrešan poslovni model u kojem previše toga ovisi o njoj. A za sve nas postoji granica koliko možemo podnijeti i isporučiti onda kad je to najpotrebnije.

Ne pišem ovo da bih pametovao drugima.

Pišem ovo jer i sam imam problema sa nedovoljno zrelim poslovnim modelom, u kojem još uvijek previše toga ovisi o meni. Prečesto se susrećem s ovim “uzorkom” u svom poslu. Gotovo svaki moj klijent je uvjeren da će mu ulaganje u kliničke vještine donijeti željeni uspjeh. Na samom početku njihove karijere,  fokus na izgradnju kliničkih vještina je neophodan, jer stvaramo temelj na kojem ćemo graditi sve ostalo. Ali, što je veći uspjeh, to je veća potreba za komunikacijom, financijskom pismenošću, vođenjem sebe i drugih. Moramo znati kako izgraditi poduzetnički “mindset” kod sebe i drugih. Postoji točka u kojoj taj stomatolog postaje žrtvom vlastitog uspjeha, drugim riječima postaje najbolje plaćeni zaposlenih u vlastitom biznisu.

To se nije dogodilo zbog nedostatka njegovih kliničkih vještina.

Problem je što se cijelo vrijeme zanemaruje i poslovna strana tog biznisa – čime “junak” s početka naše priče postaje “usko grlo” svog biznisa. Na prste jedne ruke možemo nabrojati ljude koji su od sebe napravili brend poput Michael Jordana. Brend koji je nadišao i njega samo i koji će ga nadživjeti. 99.9% ljudi neće napraviti brend od sebe koji je poslovno dovoljno uspješan, da ne ovisi o drugima. Mi ostali moramo stvarati uspjeh razvijajući odnose i koristeći vrijeme drugih ljudi – i tu nam kliničke vještine ne mogu pomoći. Ako to ne shvatimo na vrijeme, u nama će se početi iz dana u dan stvarati sve veće nezadovoljstvo i frustracija, koju ni velika količina novaca ne može riješiti. Zato što će sve u tom poslu ovisiti samo o jednoj osobi – ovisiti će o nama. Ako mi ne možemo isporučiti, onda ni cijeli naš biznis ne može isporučiti.

Čestitam – upravo ste postali žrtvom vlastitog biznisa! Stoga vrijedi zastati na trenutak i promisliti – što je ustvari moj temeljni problem s kojim se suočavam? Je li stvar u nedostatku moje kliničke stručnosti ili u nečem drugom? Jesu li svi članovi mog tima vrhunski igrači koji mogu nositi dio tereta? Je li moja vizija toliko snažna i jasna da privlači i motivira sve ljude oko mene? Je li moj poslovni model skalabilan ili sve ovisi o meni? Ili kako bi jedan od najvećih autoriteta u biznisu, Keith Cunningham odlično rekao: “Kad bi moj posao mogao pričati, što bi rekao o sebi?” Uzorak je uvijek isti – preveliki fokus na stručna, klinička ili domenska znanja, stvara biznis koji uvijek ima jedan ključni rizik – vlasnika koji je zanemario poslovnu stranu svog biznisa i postao najveća kočnica vlastitom biznisu. Vlasnika koji je postao žrtva vlastitog uspjeha.

Nema jednostavnog recepta za takve situacije – ako vam netko tvrdi drukčije, velika je šansa da nije nikad imao uspješan vlastiti biznis. Ali smjer je vrlo jasan – moramo se posvetiti i poslovnoj strani našeg biznisa. Ili kako bi to lijepo rekla dr. Monica Goldenberg, uspješna ortodontica iz Austina (Teksas): “Ako želim uživati u kliničkoj strani svog biznisa, onda moram naučiti, razumijeti i prakticirati i poslovnu stranu svog biznisa.” Za to je potrebno suočavanje sa grubom stvarnošću. A da bi to mogli, mora nam biti stalo. Mora nam biti stalo da stvorimo biznis koji je zdrav. Moramo stvoriti biznis koji ne ovisi o nama, jer ako biznis ovisi o nama, onda nemamo biznisa – imamo radno mjesto u tom biznisu.

U konačnici, moramo stvariti biznis koji bi netko drugi poželio kupiti. A to je moguće tek kad prestanemo prodavati svoje vrijeme za novac i počnemo svojim novcem kupovati vrijeme drugih ljudi. Sve dok prodajemo svoje vrijeme za novac, svrha i cilj našeg biznisa je ostvariti što je moguće veći prihod. Takav način funkcioniranja ima dvije velike mane: postoji gornja granica prihoda koju ne možemo preći i mi smo najveći rizik u tom poslu. Investitori ne kupuju biznise koji imaju ograničene prihode i uz to rizik koji je koncentiran u jednu osobu – vlasnika.

Tek kad počnemo svojim novcem kupovati vrijeme drugih ljudi, počinjemo stvarati “poluge” – čime uklanjamo oba spomenuta rizika. Previše stomatologa ostane “zaključano” u poslovnom modelu prodaje svog vremena za novac, čime se uskraćuju za vlastitu slobodu, jer će takav biznis uvijek ovisiti o njima. Ultimativni cilj svakog čovjeka je da bude slobodan. Financijski, osobno, poslovno, emotivno, fizički – definiciju vaše slobode prepuštam svakom od vas. Ne možemo biti slobodni ako smo žrtva vlastitog uspjeha. Ako smo u ulozi žrtve, znači da nismo uzrok događanja u svom životu. Vrijeme je da postanemo uzrok, a ne posljedica. Vrijeme je da život radi za nas, a ne da nam se događa.