Istraživanja pokazuju kako je pojavnost ozljeda zuba dvostruko češća u djece s ortodontskim anomalijama

Piše: Dr. Maida Šišić Saračević, doktor stomatologije.

Biografija: Dr. Maida Šišić Saračević je rođena u Tešnju gdje je završila svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Stomatološki fakultet Univerziteta u Sarajevu upisala 2014.-e godine, gdje je 2020.-e godine stekla titulu doktora dentalne medicine. Po završetku fakulteta zaposlena u stomatološkoj ordinaciji u Tešnju. Aktivan je učesnik mnogih kongresa i edukacija, gdje stečeno znanje o najnovijim dostignućima u savremenoj stomatologiji primjenjuje u svakodnevnoj praksi. Jedan je od autora udžbenika „Osnove preventivne stomatologije sa kliničkom primjenom u praksi“ Stomatološkog fakulteta u Sarajevu izdanog 2024.-e godine.

Dentalne traume se dešavaju u svim dobnim skupinama, ali je njihova najučestalija pojava u dječijoj dobi. Širok je dijapazon povreda, od blagih ekstraoralnih nagnječenja mekih tkiva, preko manje ili više izraženih povreda lica, intraoralnih povreda mekih i tvrdih tkiva usne šupljine, ozljeda temporomandibularnog zgloba, te se zbrinjavanjem navedenih trauma bave stomatolozi raznih specijalnosti.  O ovoj temi detaljnije piše Dr. Maida Šišić Saračević, doktor stomatologije.

Traume orofacijalne regije predstavljaju bitan segment zdravlja kako za same pacijente, tako i za one koji se bave njihovim zbrinjavanjem. Dentalne traume se dešavaju u svim dobnim skupinama, ali je njihova najučestalija pojava u dječijoj dobi. Širok je dijapazon povreda, od blagih ekstraoralnih nagnječenja mekih tkiva, preko manje ili više izraženih povreda lica, intraoralnih povreda mekih i tvrdih tkiva usne šupljine, ozljeda temporomandibularnog zgloba, te se zbrinjavanjem navedenih trauma bave stomatolozi raznih specijalnosti.  Većina trauma zuba se događa u dobi između druge i treće godine života, a kao razlog tome se navodi pojačan razvoj motorike kada kretnje djeteta postaju samostalnije. Neusklađenost motoričke koordinacije povećava mogućnost padova, a samim tim i mogućnost ozljeda. Traumatske ozljede trajnih zuba najčešće se javljaju kod djece između 9 i 10 godina, a uzroci trauma su različite etiologije.  Dječaci su gotovo dva puta češće izloženi traumama od djevojčica i u mliječnoj i trajnoj denticiji, što se može objasniti činjenicom da su dječaci aktivniji i češće se bave kontaktnim sportovima.

Za nastanak orofacijalnih povreda  podjednako su značajni ljudski faktori i faktori okruženja.

Ljudski faktor se ogleda u ponašanju osobe koje može voditi uzroku ili dobivanju povrede, tako su hiperaktivna djeca sklonija traumama orofacijalne regije. Psihološki status također može imati ulogu u nastaku povreda te djeca koja su izložena vršnjačkom nasilju su također sklonija zadobivanju povreda.

Faktori okruženja su u korelaciji nedostatka uslova kojima se omogućuje normalan svakodnevni život. Sigurnost okruženja od nastanka trauma orofacijanog sistema se ogleda u sigurnosti prostora u kojem ljudi svakodnevno žive, kreću se, ostvarajuju socijalne kontakte i obrazuju se.

Predisponirajući faktori za nastanak dentalnih trauma

Istraživanja pokazuju kako je pojavnost ozljeda zuba dvostruko češća u djece s ortodontskim anomalijama,  također obilne karijesne lezije aproksimalnih površina te bolesti koje su praćene strukturalnim anomalijama zuba kao što su rahitis, lues, amelogenesis imperfecta i dentinogenesis imperfecta također su predisponirajući  faktor zbog promjena na tvrdim zubnim tkivima.  Pacijenti s posebnim potrebama čine rizičnu skupinu za dentalne traume, traume su češće u populaciji pretile djece, uz navođenje smanjene aktivnosti koja onemogućava dobar razvoj motoričke koordinacije kao važnog faktora. Učestalost ozljeda zuba veća je u djece koja su sklona rizičnom ponašanju, u stresnim i emotivnim stanjima, u djece koja žive u nesređenim obiteljima, djece izložene tjelesnom zlostavljanju te u djece s poremećajima ponašanja. Djeca u saobraćaju imaju dvostruko veću mogućnost ozljede maksilofacijalne regije u usporedbi s ozljedama druge etiologije. Ozljede zuba u saobraćaju su često obilne, zahvataju veći broj zuba, te su udružene s ozljedama čvrstih i potpornih zubnih tkiva i frakturama kostiju lica i lubanje. Ozljede zuba koje nastaju prilikom bavljenja sportom obuhvataju čak petinu od ukupnog broja ozljeda zuba. Sportovi visokog rizika prema podjeli Svjetske stomatološke federacije su timski kontaktni sportovi (američki nogomet, hokej) ili individualni sportovi koji zahtijevaju posebnu spretnost i dobru koordinaciju pokreta (borilačke vještine, klizanje, biciklizam).

Za nastanak bilo koje vrste dentalne traume na zub treba djelovati neka, direktna ili indirektna, sila. Prilikom direktne traume objekt djeluje izravno na zub koji se ozljeđuje (udarac u beton pri padu, udarac zubima o stol). Indirektna trauma nastaje kad se donji zubni niz zbog djelovanja sile na donju vilicu velikom brzinom približi gornjim zubima. Te ozljede nastaju od udarca u bradu, zbog pada s bicikla ili udarca šakom. Direktne traume uglavnom izazivaju ozljede zuba u frontalnoj regiji, a indirektne traume kombinirane frakture krune i korijena pretkutnjaka i kutnjaka ili frakturu donje vilice u području kondila ili simfize.

Psihološki aspekt i kvalitet života povezan je sa oralnim zdravljem kod osoba sa orofacijalnim povredama. Postoji veza između utjecaja određenih vrsta orofacijalnih povreda na psihološki status povrijeđenih osoba. Utjecaji mogu biti direktne ili indirektne prirode, u zavisnosti od toga da li imaju samo emocionalnu komponentu ili kao posljedica povrede nastanu kratkotrajni ili dugotrajni poremećaji funkcionalne ili estetske prirode, koji sami po sebi djeluju na psihološki status. Isto tako, psihološki habitus osobe može biti takav da bilo kakav okidač, a pogotovo stresogena orofacijalna povreda, može lako da produbi tu varijabilnu psihološku komponentu u negativnom smislu. Neizostavno je pominjanje i dobi povrijeđene osobe, kao i karakter povređivanja koji može nastati slučajnim, namjernim i/ili nasilnim putem. Osim utjecaja na psihološki status, povređivanje u području orofacijalne regije može kratkotrajno ili dugotrajno da djeluje i na kvalitet života pojedinca.

Slika. Traume zuba kod djece i adolescenata

Klasifikacija dentalnih trauma

Traume zuba klasificirane su ovisno o različitim faktorima kao što su anatomija, etiologija, patologija ili način liječenja traume. Klasifikacija uključuje ozljedu zuba, potpornih struktura zuba, gingive i oralne sluznice, a uzima u obzir anatomiju, načine liječenja i prognozu te se može primijeniti na mliječnu i trajnu denticiju.

Ozljede tvrdih zubih tkiva i pulpe su:

• infrakcija cakline- nepotpuna fraktura cakline bez gubitka zubnog tkiva
• fraktura cakline- fraktura sa gubitkom zubnog tkiva ograničeno na caklinu
• fraktura cakline i dentina ( nekomplikovana fraktura krune), fraktura sa gubitkom zubnog tkiva ograničenim na caklinu i dentin bez uključenosti pulpe
• fraktura cakline i dentina (komplicirana fraktura krune), fraktura koja uključuje caklinu, dentin i otvorenu zubnu pulpu

Ozljeda tvrdih zubnih tkiva, pulpe i alveolarnog nastavka

•  Fraktura krune i korijena – fraktura uključuje caklinu, dentin i cement. Pulpa može, ali i ne mora biti eksponirana
•  Fraktura korijena – fraktura uključuje dentin, cement i pulpu
•  Fraktura mandibularne ili maksilarne stijenke alveole – fraktura alveolarnog nastavka koja uključuje alveolu
•  Fraktura mandibularnog ili maksilarnog alveolarnog nastavka – fraktura alveolarnog nastavka s frakturom ili bez frakture alveole

Ozljede parodontalnih tkiva

• Potres – ozljeda potpornih struktura zuba bez patološke pomičnosti ili pomaka zuba, ali s pozitivnom reakcijom na perkusiju
• Subluksacija – ozljeda potpornih struktura zuba s patološkom pomičnošću, ali bez pomaka zuba
• Ekstruzijska luksacija – djelomični pomak zuba iz alveole
• Lateralna luksacija – pomak zuba u smjeru različitog od aksijalnog. Ozljeda je udružena sa frakturom alveole
• Intruzijska luksacija – pomak zuba u alveolarnu kost. Ozljeda je udružena sa frakturom alveole
• Izbijanje (avulzija) – potpuni pomak zuba iz alveole

Slika: Ilustrativni prikaz svih trauma zuba u stalnoj denticiji (tvrdih zubnih tkiva i periodontalnog ligamenta)

Ozljede gingive ili oralne sluznice

• Laceracija gingive – površinska ili duboka ozljeda sluznice, posljedica razderotine; najčešće oštrim predmetom
• Kontuzija gingive – ozljeda izazvana obično tupim objektom bez oštećenja sluznice, obično dovodi do submukoznog krvarenja
• Abrazija gingive – površinska rana izazvana struganjem ili trljanjem sluznice, nakon čega ostaje gruba krvareća površina

Posebnosti trauma zuba u mliječnoj denticiji

Zbog straha i manjka suradljivosti male djece teško je pristupiti terapiji dentalnih traumi te je cijela situacija vrlo stresna i za dijete i roditelje. Važno je imati na umu da je ispod apeksa korijena mliječnog zuba trajni zametak te ukoliko se ošteti trajni zub i/ili alveolarna kost kao posljedica mogu nastati malformacije zuba, impaktirani zub i poremećaj nicanja trajnih zubi. Važni faktori koji utječu na terapiju su zrelost djeteta i njegova sposobnost da se nosi s hitnoćom situacije. Višestruke traumatske ozljede su česte u djece i mogu utjecati na ishod terapije dentalne traume.

Mladi trajni zubi i zreli trajni zubi

Važno je poseban naglasak u prevenciji i liječenju trauma orofacijalne regije staviti na spašavanje pulpe mladih trajnih zuba kako bi se mogao adekvatno nastaviti razvoj korijena trajnog zuba. Velika većina dentalnih trauma u djece i adolescenata nažalost za posljedicu ima gubitak zuba. Mladi trajni zubi imaju veći kapacitet zarastanja nakon traumatske ekspozicije pulpe, luksacije ili frakture korijena.

Prevencija dentalnih trauma

Postoje tri razine prevencije dentalnih trauma: primarna, sekundarna i tercijarna. Pod primarnom prevencijom podrazumijevaju se postupci za prevenciju nastanka dentofacijalnih ozljeda. Tu spada upoznavanje s rizicima za nastanak ozljeda i korištenja štitnika za lice i usta. Sekundarna prevencija uključuje različite postupke liječenja traumatiziranih zuba u svrhu očuvanja njihovog vitaliteta ili ostanka u čeljusti. Tercijarna prevencija koristi postupke za nadoknadu izgubljenog tkiva i rehabilitaciju pacijenta do stepena gotovo normalne funkcije. Ona uključuje postupke liječenja kao što su transplantacija zuba, ugradnja implantata, te izrada krunica, mostova ili proteza.

U preventivne mjere i sprječavanje zadobivanja orofacijalnih ozljeda spada korištenje raznih oblika zaštitnih sredstava, tj. štitnika za usta i zube. Štitnici za usta i zube mogu se svrstati u tri skupine. Prvu skupinu čine ekstraoralni štitnici koji imaju oblik rešetke ili košarice, a pričvršćeni su za glavu ili zaštitnu kacigu. Drugu skupinu čine intraoralni (interdentalni) štitnici, smješteni u ustima među zubnim lukovima, a svojim oblikom odgovaraju izgledu zubnog luka, u pravilu gornje čeljusti, na kojemu su pričvršćeni. Nazivaju ih još i zaštitnim nagriznim udlagama ili sportskim udlagama. Treću skupinu ili kombinirane štitnike predstavljaju oni koju imaju intraoralni dio (štitnik za zube) i ekstraoralni dio (kaciga sa štitnikom za lice i usne).

Interdentalni štitnici najdjelotvornije su sredstvo u sprječavanju orofacijalnih ozljeda u sportu. Upotrebljavaju se tri tipa takvih štitnika: komercijalni (neprilagodljivi) štitnici, djelomično prilagodljivi i individualni.

Komercijalni štitnici imaju najrašireniju primjenu, ali su najslabije prilagođeni ustima i zubnim lukovima pa najviše smetaju disanju i govoru. Nisu dovoljno dobro pričvršćeni na zubima gornje čeljusti, pa se pridržavaju zubima donje čeljusti. Lako ispadaju i često izazivaju nadražaj na povraćanje, a mogu prilikom jačih udaraca u glavu i pri smanjenoj svijesti, biti razlogom opstrukcije dišnih putova. Također su nepogodni za održavanje higijene.

Djelomično prilagodljivi štitnici modifikacija su konfekcijskih štitnika koja se individualno prilagođava u ustima, najčešće kod kuće. Cijeli štitnici ili pojedini njihovi dijelovi izrađeni su od termoplastične mase koja u vrućoj vodi omekša i prilagođava se strukturama u ustima. Bolje su prilagođeni strukturama u ustima te je i njihovo prijanjanje uz gornju čeljust obično bolje. Budući da su kratko vrijeme u plastičnoj fazi često ta prilagodba nije dovoljno dobra da bi omogućila njihovu retenciju bez pridržavanja jezikom ili suprotnom čeljusti. Moguća je njihova deformacija prije unošenja u usta, a i njihova prilagodba u ustima otežana je zbog neugode koju izaziva visoka temperatura u dodiru sa zubima.

Individualni dentalni štitnici pružaju najbolju vrstu zaštite. Izrađeni su u stomatološkim ambulantama ili zubnim laboratorijima, osiguravaju bolji sklad sa zubnim lukom, veću apsorpciju udaraca i distribuciju sila. Izrađuju se od različitih materijala oblikovanih na individualnom  modelu.

Imaju znatno veći stepen retencije na zubima, a najbolje priliježu i uz meka tkiva u ustima. Najudobniji su za korištenje, ne smetaju disanju i govoru. Glavni im je nedostatak dugo vrijeme izrade, s najmanje dva posjeta stomatologu, što rezultira i većom cijenom. Individualni štitnici mogu biti monomaksilarni ili bimaksilarni. Monomaksilarni štitnik retinira se u pravilu na gornjoj čeljusti, osim u pacijenata s progenijom kad se retinira na donjoj. Bimaksilarni štitnik retinira se na zubnim lukovima obiju čeljusti.