Dr. Amer Džekman donosi stručni pregled razlika, mogućih rizika i stvarnih rezultata izbjeljivanja zuba
Piše: Amer Džekman, dr. dent. med
Biografija: Amer Džekman, rođen je u Sarajevu gdje je završio Stomatološki fakultet sa klinikama. Pored formalnog obrazovanja istakao se kroz angažman u nevladinim organizacijama. Od 2009. godine član je Instituta za populaciju i razvoj (IPD), gdje kao projektni koordinator razvija ekspertizu u radu sa mladima i djecom na temama prevencije nasilja, mentalnog zdravlja, zdravih životnih stilova i općeg zdravlja. Dobitnik je nagrade „Heroji generacije“ za građanski aktivizam 2022. godine. Njegovo iskustvo uključuje implementaciju OSCE BiH projekata usmjerenih na prevenciju nasilnog ekstremizma i terorizma, kao i angažman na projektima UNFPA (Populacijski fond Ujedinjenih nacija) u migrantskim i izbjegličkim kampovima na poziciji službenika za zdravstveno osnaživanje, kao i klinički rad u vlastitoj stomatološkoj ordinaciji „Dr Džekman“ u Sarajevu.
Izbjeljivanje zuba danas je jedan od najtraženijih estetskih tretmana u stomatologiji, ali istovremeno i tema o kojoj postoje brojni mitovi i pogrešna uvjerenja. Pacijenti se često dvoume između kućnog i profesionalnog izbjeljivanja, pitajući se koja metoda daje bolje rezultate i koliko su tretmani sigurni za zube i gleđ.
U ovom stručnom tekstu Amer Džekman donosi detaljan prikaz razlika između kućnog i ordinacijskog izbjeljivanja, objašnjava mehanizme djelovanja preparata za izbjeljivanje, moguće rizike i nuspojave, ali i stvarne rezultate koje pacijenti mogu očekivati. Tekst je zasnovan na savremenim naučnim spoznajama i kliničkoj praksi, s ciljem da pruži jasne i stručno utemeljene informacije o sigurnom i pravilnom izbjeljivanju zuba.
U kliničkoj praksi sve se češće susrećemo s pacijentima koji dolaze s unaprijed formiranim i često polariziranim stavovima o izbjeljivanju zuba – od uvjerenja da je kućno izbjeljivanje sigurnija opcija, do percepcije da ordinacijski postupci nepovratno oštećuju gleđ. Takvi stavovi najčešće proizlaze iz pojednostavljenih informacija i nedovoljnog razumijevanja samog procesa, zbog čega su u velikom broju slučajeva nepotpuni ili netačni. (1)
Osnovni mehanizam izbjeljivanja, bez obzira na metodu, zasniva se na djelovanju peroksida – najčešće vodikovog (hidrogen) peroksida ili karbamid-peroksida. Ove supstance oslobađaju slobodne radikale koji oksidiraju organske pigmente unutar strukture zuba, čime dolazi do posvjetljivanja boje. Važno je naglasiti da se ne radi o “skidanju” gleđi, već o hemijskoj promjeni optičkih svojstava tvrdih zubnih tkiva. (1,2).
U praktičnom smislu, razlike između kućnog i ordinacijskog izbjeljivanja ne odnose se samo na koncentraciju aktivne supstance, već i na način aplikacije i tipove dostupnih tretmana. U ordinacijskim uslovima najčešće se primjenjuju sistemi na bazi visokokoncentriranog vodikovog peroksida u obliku gelova koji se direktno nanose na zube, uz obaveznu zaštitu gingive i mekih tkiva. Ovi sistemi mogu biti hemijski aktivirani ili potpomognuti svjetlosnim izvorima (LED, halogeno ili laser). Također, u ordinaciji se provode i tzv. “kombinovane tehnike”, gdje se inicijalni tretman visokim koncentracijama nadopunjuje kućnim protokolom radi stabilizacije rezultata. Nasuprot tome, kućno izbjeljivanje podrazumijeva primjenu gelova nižih koncentracija, najčešće karbamid-peroksida, putem individualno izrađenih udlaga koje omogućavaju kontrolisano i produženo djelovanje sredstva.
Postoje i komercijalni proizvodi za samostalnu upotrebu, poput trakica, gelova s univerzalnim aplikatorima ili tzv. “paint-on” sistema, koji sadrže iste ili slične aktivne komponente (najčešće niske koncentracije vodikovog peroksida ili njegovih prekursora), ali se primjenjuju bez prethodne kliničke procjene i bez individualno izrađenih udlaga. Upravo izostanak personalizacije dovodi do slabije kontrole nad distribucijom gela, njegovim zadržavanjem na površini zuba i kontaktom s mekim tkivima. Kao posljedica, učinak može biti neujednačen – s varijacijama u intenzitetu izbjeljivanja između pojedinih zuba ili njihovih površina – dok povećana izloženost gingive i sluznice aktivnim supstancama može rezultirati prolaznom iritacijom, peckanjem ili hemijskim oštećenjem epitela. Dodatni problem predstavlja i varijabilna adherencija ovih sistema, posebno kod trakica, što može kompromitovati stabilnost tokom aplikacije i smanjiti ukupnu efikasnost tretmana. (3)
Jedno od najčešćih pitanja je koja metoda daje bolje rezultate. Razlika je prije svega u brzini. Ordinacijsko izbjeljivanje koristi visoke koncentracije hidrogen peroksida (25–40%) i daje vidljiv rezultat već nakon jedne posjete. Nasuprot tome, kućni sistemi (10–16% karbamid-peroksida) zahtijevaju dane ili sedmice primjene, ali mogu postići sličan konačni efekat.
Ovdje dolazimo do ključnog dijela – zube ne oštećuje vrsta izbjeljivanja, nego način primjene.
U kontrolisanim uslovima, nijedna od standardnih metoda izbjeljivanja nije pokazala trajno oštećenje gleđi ili pulpe. Međutim, problemi nastaju kada se:
- koriste komercijalni proizvodi za izbjeljivanje nepoznatog sastava,
- produžava vrijeme aplikacije mimo preporuka,
- ponavlja tretman bez indikacije,
- primjenjuju “kućni recepti” (limun, soda bikarbona, aktivni ugalj). (3,4)
Posebno treba naglasiti da abrazivne i kiselinske metode iz “Uradi sam” pristupa mogu dovesti do stvarnog gubitka gleđi, što nije slučaj sa pravilno korištenim peroksidnim sistemima. (5)
Osjetljivost zuba je najčešći neželjeni efekat i javlja se kod obje metode. Razlika se prvenstveno ogleda u karakteru osjetljivosti: kod ordinacijskog izbjeljivanja ona je obično izraženija, ali kratkotrajna, dok je kod kućnog izbjeljivanja blažeg intenziteta, s tim da se može ponavljati tokom trajanja terapije.
Ovaj fenomen se objašnjava prolaznim povećanjem permeabilnosti dentina i iritacijom pulpe, bez trajnih posljedica u zdravim zubima. (5,6)
Prednost ordinacijskog pristupa ogleda se prije svega u kontroli. Ordinacijsko izbjeljivanje omogućava potpunu kontrolu stomatologa nad cijelim postupkom. To uključuje adekvatnu selekciju pacijenata i isključivanje eventualnih kontraindikacija, zaštitu mekih tkiva tokom tretmana, precizno određivanje koncentracije sredstva i vremena njegove aplikacije, kao i pravovremeno upravljanje osjetljivošću i drugim mogućim nuspojavama. (7)
Upravo taj faktor kontrole čini ordinacijsko izbjeljivanje sigurnijim izborom za pacijente.
Obje metode izbjeljivanja zuba – ordinacijska i kućna – imaju svoje prednosti i ograničenja te se primjenjuju u zavisnosti od individualnih potreba pacijenta. Ordinacijski tretman omogućava brže i kontrolisano postizanje rezultata, uz viši nivo sigurnosti, ali uz veću cijenu tretmana. Kućno izbjeljivanje je pristupačnije, ali zahtijeva duži period primjene i disciplinu, uz veći rizik nepravilne upotrebe. (8)
Izbor metode zavisi od očekivanja pacijenta, vremena, finansijskih mogućnosti i osjetljivosti na moguće nuspojave. U svakom slučaju, važno je posavjetovati se sa stomatologom radi odabira optimalnog pristupa.
Izvori:
- Kosiń K, Liszka W, Polak A, et al. In-office vs at-home tooth bleaching: A narrative review of efficacy and safety. Wiad Lek. 2026;79(1):232–241.
- Butera A, Maiorani C, Rederiene G, et al. Evaluation of the effectiveness of different types of professional tooth whitening: A systematic review. Bioengineering. 2024;11(12):1178.
- Joiner A. The bleaching of teeth: a review of the literature. Journal of Dentistry. 2006;34(7):412–419.
- Carey CM. Tooth whitening: What we now know. Journal of Evidence-Based Dental Practice. 2014;14(Suppl 1):70–76.
- Buchalla W, Attin T. External bleaching therapy with activation by heat, light or laser—A systematic review. Dental Materials. 2007;23(5):586–596.
- de Geus JL et al. At-home vs in-office bleaching: A systematic review and meta-analysis. Operative Dentistry. 2016;41(4):341–356.
- Kwon SR, Wertz PW. Review of the mechanism of tooth whitening. Journal of Dental Research. 2015;94(8): 1–9.
- Dahl JE, Pallesen U. Tooth bleaching—A critical review of the biological aspects. Critical Reviews in Oral Biology & Medicine. 2003;14(4):292–304.