Kako ortodontska terapija priprema zube za kvalitetniju protetsku rehabilitaciju, poboljšava funkciju i omogućava dugotrajnije i stabilnije rezultate.

Piše: Jelena Mrđen, specijalista ortopedije vilica

Biografija: Jelena Mrđen, specijalista ortopedije vilica, rođena je u Banjoj Luci 1988. godine. Srednju školu, smjer zubni tehničar, završila je u Banjoj Luci, nakon čega je završila Medicinski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek stomatologija. Od 2017. godine zaposlena je u stomatološkoj ordinaciji ZU „Implantodent“ dr Saša Dabić, gdje je stekla bogato profesionalno iskustvo i započela kontinuirano stručno usavršavanje iz oblasti ortodoncije. Tokom svog profesionalnog rada učestvovala je na brojnim kongresima, stručnim skupovima i edukacijama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, kontinuirano prateći savremena dostignuća u oblasti stomatologije i ortodoncije. Specijalizaciju iz ortopedije vilica završila je 2024. godine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. U svom radu posebnu pažnju posvećuje savremenim principima ortodontske terapije i individualnom pristupu svakom pacijentu. Član je Upravnog odbora u Udruženju ortodontata u Bosni i Hercegovini.

Ortodoncija se danas ne posmatra samo kao terapija usmjerena na ispravljanje nepravilnog položaja zuba i postizanje ljepšeg osmijeha. Kod odraslih pacijenata ona često predstavlja važan dio sveobuhvatnog stomatološkog liječenja, posebno kada prethodi protetskoj rehabilitaciji. Pravilnim pozicioniranjem zuba moguće je stvoriti optimalne uslove za izradu protetskih nadoknada, poboljšati funkciju i okluziju, sačuvati zdravu zubnu supstancu i doprinijeti dugoročnijem uspjehu terapije. Pretprotetska ortodontska terapija može biti potrebna u različitim situacijama – od otvaranja ili zatvaranja prostora i uspravljanja nagnutih zuba, do korekcije rotacija, dijastema, ukrštenog zagrižaja i pravilnog pozicioniranja korjenova prije implantološke nadoknade. Poseban izazov predstavljaju odrasli pacijenti, kod kojih se terapija mora prilagoditi postojećem stanju zuba, parodonta i okolnih struktura, kao i specifičnim ciljevima protetske rehabilitacije. U ovom stručnom tekstu specijalista ortopedije vilica Jelena Mrđen govori o značaju ortodontske pripreme prije protetskog liječenja, mogućnostima terapije kod odraslih pacijenata, najčešćim indikacijama, savremenim ortodontskim aparatima i izazovima koji prate ovakav multidisciplinarni pristup. Posebna pažnja posvećena je pravilnom planiranju terapije, kontroli oralnog zdravlja i retenciji, jer uspješna rehabilitacija nije samo pitanje izgleda, već i funkcije, stabilnosti i dugoročnog očuvanja rezultata.

Skupina odraslih pacijenata koji traže ortodontsku terapiju može se podjeliti u dvije kategorije:

• Mladi odrasli pacijenti, uzrasta oko dvadeset godina, koji žele poboljšanje kvaliteta života, i žele idealnije rezultate. To obično znači poboljšanje izgleda lica i zuba, kako bi savladali neke, moža samo i za njih, socijalne hendikepe.
• Stariji odrasli pacijenti, uzrasta oko četrdeset ili pedeset godina, kojima je ortodontska terapija potrebna radi kontrole daljeg napredovanja bolesti usta i zuba, da bi na kraju protetske rehabilitacije imali bolje i dugotrajnije rezultate. Njihov cilj je zadržati ono što imaju. Ovi pacijenti su prilično voljni tolerisati vidljive ortodontske aparate, ako će uzgled zuba na kraju terapije biti bolji.

Najčešći razlozi za ovakav vid rehabilitacije su:

• Otvaranje ili zatvaranje prostora
• Uspravljanje nagnutih zuba koji su se pomjerili u ekstrakcioni prostor
• Korekcija ukrštenog zagrižaja
• Pravilno pozicioniranje korjenova zuba, naročito prije implantološke nadoknade
• Korekcija rotiranih zuba, kao i zatvaranje dijastema
• Uspostavljanje pravilnih okluzalnih odnosa, kao i smanjenja potreba za nepotrebnim brušenjem zdrave zubne supstance

Terapija odraslih pacijenta u području ortodoncije danas je polje koje bilježi trend rasta. Uopšteno posmatrajući ortpdontsku terapiju odraslih pacijenata ona zna da bude teška i tehnički zahtjevna. Imamo izostanak rasta, tako da je nemoguće iskoristiti modifikciju rasta za korekciju nesklada među vilicama. Tada postoje mogućnosti pomjeranja zuba za terapiju kamuflažom ili ortognatsku hirurgiju, koja je ostavljena za pacijente sa složenim problemima. Danas, primjenom skeletnog sidrišta domet ortodontske terapije se značajno proširio.

Plan terapije nephodno je sprovesti tako da:

• Se prikupi dovoljna količina dijagnostičkih podata

• Sastavljanje jasnog popisa pacijentovih problema

Važnost ove faze planiranja je u multidisciplinarnom pristupu pacijentu, njegovom aktivnom učešću, kao i jasnoći plana da je ortodoncija sredstvo koje će specijalisti stomatološke protetike omogućiti bolju protetsku rehabilitaciju.

Nivelacija prednjih zuba može se izvesti postavljanjem fiksnog ortodontskog aparata, i ona je najčešće dovoljna za ovakav vid terapije.

Odrasli pacijenti koji imaju parodontološke probleme, koji se očitavaju gubitkom kosti u vertikalnom ili horizontalnom pravcu, ili kombinacijom, se mogu ortodontski tretirati, pod uslovom  da sila kojom djelujemo na pomjeranje zuba bude smanjena.

U planiranju ortodontske terapije, prvi korak je kontrola prisutnih aktivnih bolesti.

Neophodno je:

• Sanirati prisutne karijesne lezije
• Patološke procese pulpe i kanala korjena zuba endodontskim zahvatima ili ekstrakcijama zuba
• Parodontološka oboljenja treba staviti pod kontrolu
• Motivacija, kao i remotivacija pacijenta u smislu održavanja dobre oralne higijene, ne smije biti zapostavljena

Uspravljanje bočnih zuba

Ono čega smo vrlo često svjedoci u praksi je kada tokom djetinjstva ili rane adolescencije dođe do gubitka prvog stalnog molara, drugi stalni molar se pomjera mezijalno, a premolari naginju i rotiraju distalno, a među njima se otvaraju prostori. Prilikom pomeranja bočnih zuba dolazi do nabiranja i deformacije sluzničnog i gingivalnog tkiva, čime nastaju pseudodžepovi. To su prostori u kojima se nakuplja plak i koje je pacijentima gotovo nemoguće čistiti. Kada pored nagnutog drugog molara imamo i umnjak, moramo voditi računa da li ćemo zube uspravljati i stvarati prostor prethodno izgubljen ili meziјelizirati. Tada treba donijeti odluku i o načinu vođenja mehanike.

Vreme trajanja terapije tokom koje se uspravljaju molari može da varira, zavisno od vrste i veličine potrebnog pomeranja zuba. Ona može da traje od najjednostavnijih slučajeva, oko deset nedelja, pa do oko dvadeset i četiri nedelje, u zavisnosti od složenosti postupka.

Korekcija obrnutog zagrižaja

Ispravljanje bočnog ukrštenog zagrižaja dovodi do naginjanja zuba u pravilnu okluziju, ali ih takođe nastoji i ekstrudirati. Rekonstrukcijom kruna bočnih zuba može se uspostaviti dobra okluzija i eliminisati sve balansne smetnje na lingvalnim kvržicama bočnih zuba. Korekcija obrnutog preklopa frontalnih zuba takođe dovodi do promena u vertikalnoj dimenziji. Tako, na primer, labijalno naginjanje maksilarnih sekutića radi korekcije obrnutog preklopa uvek uzrokuje i vidljivu intruziju prednjih zuba.

Korekcija rotiranih zuba i zatvaranje dijastema

Zatvaranje prostora kod gornjih sjekutića neophodno je kako bi se olakšali dalji zahvati.Tjeskoba, odnosno zbijenost zuba, najčešći je problem kod donjih sjekutića, pa bi trebalo razmotriti mogućnost njihovog nivelisanja kako bi se omogućio bolji pristup oralnoj higijeni i daljim restauracijama, kao i poboljšanje okluzije.

Terapija odraslih i zašto je žele

Glavna motivacija za ortodontsku terapiju kod mlađih pacijenata najčešće proizlazi iz želje roditelja da učine ono što je najbolje za svoje dijete. Dijete ili adolescent ortodontsku terapiju često prihvata kao sastavni dio odrastanja, nešto što se podrazumijeva, poput odlaska u školu, na ljetni kamp, školski ples ili neku drugu uobičajenu aktivnost.

Djeca vrlo često nisu sklona dubljem emocionalnom uključivanju u ortodontsku terapiju. Nasuprot tome, odrasli pacijenti iz obje grupe ortodontsku terapiju traže prvenstveno zato što je sami žele. Kod mlađih odraslih pacijenata, koji nastoje poboljšati svoje životne i socijalne prilike, motivacija nije uvijek jasno izražena. Ponekad, međutim, njihovi motivi mogu biti veoma složeni i detaljno razrađeni. U pojedinim slučajevima želja za ortodontskom terapijom može predstavljati posljednji pokušaj da se poboljša izgled, kako bi se pacijent lakše nosio sa nizom socijalnih problema. Ukoliko potencijalni pacijent ima nerealna očekivanja od terapije, plan liječenja mora biti detaljno definisan, a takva očekivanja potrebno je prepoznati i razjasniti već na početku terapijskog procesa.Veoma je važno naglasiti da većina odraslih pacijenata iz obje grupe jasno razumije zbog čega želi ortodontsku terapiju, posebno kada ona prethodi protetskoj rehabilitaciji. Oni najčešće imaju konkretan cilj i svjesni su značaja ortodontske pripreme za dalji stomatološki tretman.

Za donošenje odluke o ortodontskoj terapiji u odrasloj dobi potrebna je određena lična sigurnost i snažna motivacija. Upravo ta unutrašnja odlučnost, a ne slabost ili nedostatak samopouzdanja, karakteriše većinu odraslih pacijenata koji se odlučuju za ortodontsko liječenje. Fiksne ortodontske naprave, odnosno estetske bravice, mogu predstavljati određene kompromise u planiranju i izvođenju ortodontske terapije. Iako su savremene keramičke bravice značajno unaprijeđene u odnosu na ranije plastične varijante, one i dalje imaju određena mehanička ograničenja. Posebno se mogu javiti poteškoće pri zatvaranju prostora i kontroli položaja korjenova. Otpor trenja tokom klizne mehanike dokazano je veći kod keramičkih nego kod čeličnih bravica, što može uticati na efikasnost pojedinih faza terapije. Takođe, keramičke bravice mogu predstavljati rizik od oštećenja gleđi, naročito tokom njihovog uklanjanja. Iako su sa estetskog aspekta znatno prihvatljivije pacijentima, njihova primjena u određenim situacijama može otežati i produžiti terapiju.

Pored estetskih fiksnih naprava, postoje i lingvalne ortodontske naprave, pomoću kojih je moguće ostvariti gotovo sve vrste pomjeranja zuba. Međutim, njihova primjena je tehnički zahtjevnija za ortodonta, što može otežati efikasno izvođenje terapije. Istovremeno, lingvalne naprave mogu biti zahtjevnije za tolerisanje od strane pacijenta, posebno zbog kontakta sa jezikom i mogućeg uticaja na govor i oralnu higijenu.

Terapija odraslih pacijenata može se uspješno provoditi i prozirnim alignerima, kojima je moguće ostvariti veliki broj različitih pomjeranja zuba. Ipak, određeni pokreti predstavljaju veći izazov, posebno ekstruzija, izraženije rotacije i precizna kontrola položaja korjenova. Mogućnosti terapije alignerima značajno su unaprijeđene primjenom malih kompozitnih elemenata koji se lijepe na površinu zuba – attachmenta. Oni omogućavaju bolju kontrolu sile i pravca pomjeranja zuba i predstavljaju važan element u izvođenju složenijih ortodontskih pomjeranja.

Završetak i retencija

Završavanje ortodontske terapije kod odraslih pacijenata u osnovi se ne razlikuje značajno od završne faze terapije kod pacijenata koji su ortodontsku terapiju započeli prije protetske rehabilitacije. Izuzetak predstavljaju pacijenti kod kojih je kao dio pretprotetske pripreme sprovedena kombinacija hirurške i ortodontske terapije. Svrha ortodontskog retainera je da omogući određenu fiziološku pokretljivost zuba tokom funkcije, nezavisno od susjednih zuba, kako bi se omogućilo uspostavljanje i očuvanje normalne parodontalne arhitekture. Ovo je posebno značajno kod pacijenata sa izraženim gubitkom alveolarne kosti i kod onih sa ozbiljnim parodontološkim problemima. Kod takvih pacijenata standardni koncept retencije može biti nedovoljan, pa je potrebno obezbijediti veću stabilizaciju zuba. Zbog toga se na kraju ortodontske terapije često pribjegava splintiranju zuba, odnosno njihovom međusobnom povezivanju kako bi se obezbijedila dodatna stabilnost i očuvala postignuta terapijska pozicija.